Adisa Vatreš Selimović je diplomirana produkt dizajnerica iz Sarajeva. Aktivno djeluje kao kostimografkinja i scenografkinja, kako u matičnom pozorištu Kamerni teatar 55, tako i u drugim pozorištima i medijima. Teatrom se počinje baviti kao dizajnerica lutaka 2008. godine, a danas iza sebe ima preko 30 premijera i veliki broj nagrada i priznanja za djelovanje, kako u teatru, tako i u produkt dizajnu. Jedna je od osnivačica modnog brenda She:You, članica Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti BiH, te Udruženja kostimografa i modnih djelatnika Modiko. Za knjigu #ženeBiH Adisa je ilustrirala pjesnikinju, prevoditeljicu i urednicu Sarajevskih sveski, Vojku Smiljanić Đikić, koju je i poznavala.
Vojka Smiljanić Đikić je ušla u moj život na jednom od igranja predstave na kojoj sam radila kostimografiju i scenografiju. Te noći sam je ispratila na taxi i rastale smo se sa njenim riječima: “Lepotice, zbog tvojih predstava bih ostala izvan kuće nakon 21h.” Te noći smo postale drugarice.
Možeš li opisati proces ilustriranja? Da li si odmah imala viziju kako da prikažeš Vojku?
Ogromna je odgovornost prikazati osobu čije sam mišljenje iznimno cijenila, ali znam da bi bila presretna da zna da ću je ja crtati jer mi je njen lik bio pred očima od momenta kada sam počela raditi na ovome. Znala sam da ilustracija ne može proći bez njenog osmijeha, od kojeg je skoro uvijek žmirila kao da joj sunce ide u oči. Imala sam nekoliko njenih fotografija, pa sam se mogla prisjetiti njenog osmijeha jer smo se često smijale zajedno. Svaku našu prepisku je završavala sa “LOVE”, pa je to svakako bio neizostavan dio ilustracije. Sarajevske sveske, radio, krčkanje preukusne hrane, lavanda, sloboda, osmijeh i Vojkina vrijedna ruka koja piše “ljubav”… Još mnogo toga je moglo stati u taj crtež i zato sam mu se vraćala više puta.
Šta si naučila o Vojki? Da li te je inspirisala neka zanimljiva informacija o njoj?
Već sam mnogo ranije shvatila kolika sam sretnica što je Vojka u mom životu bila makar kratko. Bila je riznica. Prepuna anegdota i kulinarskih recepata. Jednom mi je donijela hurmašice po receptu njene majke. Recept nije podijelila sa mnom jer se naljutila kada sam je pitala koliko brašna da stavim… “Lepotice, ako ti moram reći koliko brašna da staviš, nikada nećeš biti kuvarica.” Najveća dilema mi je bila kojom je rukom Vojka pisala.
Kako bi ukratko nekome opisala Vojku? Šta je to što misliš da bi svi/e trebali/e znati o njoj?
Negdje je o njoj napisano nešto što bih i sama napisala… Snažna i blaga istovremeno, puna takta i ženstvenosti, vrijedna, lijepa, sa gvozdenim rukama u svilenim rukavicama.
Da li si u ovoj ilustraciji napravila nešto što do sada nisi, u tehničkom ili stilskom smislu?
Često crtam svoje kćerke jer njihove crte i ekspresije znam u svakom momentu. Bio mi je izazov prikazati “zrno” Vojkinog lika u stripu kroz koji će je upoznati ljudi koji je nikada nisu vidjeli, niti poznaju njen lik i djelo.
Ko su žene iz BiH koje tebe najviše inspirišu i koje cijeniš?
Žene koje ne zanemare sebe i svoju karijeru unatoč majčinstvu kojem su besprijekorno posvećene. Težim takvom balansu u životu i to je veliki izazov. Žene koje se odupru dominantnijem i jačem. To su svakodnevne žene, “vojnikinje” predvođene ženama koje ilustrujemo u ovoj knjizi.
Kako bi opisala vlastiti stil i šta je to na što si fokusirana u svojoj ilustraciji?
Unutar mog poziva skica je osnovno sredstvo komunikacije, tako da često crtam. To su skoro uvijek nedovršeni crteži, na nivou skice, sa fokusom na detalj, teksturu i boju. Linija je uvijek “živa”, dinamična i isprekidana, gdje se vidi potez ruke. Često prikazujem dubinu i slojevitost prostora kojeg crtam.