Ja ću svoj tekst započeti onako kako započinjemo tekstove u knjizi #ŽeneBiH – rođena sam 1988. godine kao najstarija kćerka u porodici sa četvero djece (imam dva brata i sestru). Diplomirala sam Marketing i menadžment na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, te imam i magisterij iz menadžmenta na zajedničkom studiju Ekonomskog fakulteta u Sarajevu i Ekonomskog fakulteta u Ljubljani. Trenutno radim u Mediacentru Sarajevo kao projektna koordinatorica i event menadžerica. To je moja glavna uloga i u izradi ove knjige, a pored toga, kao i Amila i Masha, radim i na istraživanju i pisanju tekstova, te više odmažem nego što pomažem Amili sa komentarisanjem ilustracija i vizuala.
Ova knjiga je nešto za što vjerujem da je prijeko potrebno. Svaka djevojčica i svaki dječak trebaju da znaju za ove žene i one im trebaju biti uzori. Ja sam odrasla u porodici sa jakim ženskim figurama – moja mama je jedna od najsnažnijih žena koje poznajem i njena životna priča je moja vječita inspiracija. Kao vrlo mlada se izborila za pravo na školovanje iako je bila sa sela. Sama je sebi krčila taj put, a samim tim i svojim sestrama. Stoga je uvijek insistirala na tome da žene moraju biti obrazovane kako bi same sebi mogle praviti put i postići ono što žele. Moj otac, koji je također odrastao u porodici sa snažnom ženskom figurom – svojom majkom, je istih svjetonazora, tako da nije nimalo iznenađujuće što od malih nogu smatram da žene mogu sve, i da im treba pružiti iste mogućnosti kao i muškarcima, posebno u polju obrazovanja.
Nažalost, historija, posebno naše regije, jasno pokazuje da žene nisu imale iste prilike u obrazovanju kao i muškarci. Čak se smatralo sramotnim školovati djevojčice. Tokom svog dugogodišnjeg rada sa ženama i djevojkama iz različitih dijelova BiH, a posebno dvostruko marginaliziranim ženama, poput žena i djevojčica sa sela i Romkinja, shvatila sam da čak ni u današnjem vremenu nismo daleko dogurale.
Zabrinjavajuća je činjenica da u 21. vijeku postoje djevojčice koje nemaju priliku da se školuju, da se ne razgovara o ženskoj historiji, o naporima i borbama kroz koje su prošle žene prije nas, i o tome zašto su žene brisane iz zvanične historije. Stoga, kada je Amila predložila da u martu napravimo kampanju kojom ćemo žene učiniti vidljivijima i pokrenuti tu priču, ja sam odmah pristala. Željela sam da djevojke, djevojčice i žene saznaju više o našim pretkinjama, te da pokažemo koliko ženskih uzora imamo u prošlosti, a i u sadašnjosti.
Moja je želja da ova knjiga bude dostupna i ljudima mimo našeg govornog područja, kako bismo promovirale žensku historiju, i činjenicu da su žene BiH i Jugoslavije ostavile jak pečat na globalnu historiju. Činjenica je da su se žene na ovom području izborile za pravo glasa mnogo ranije nego žene u nekim danas jednakopravnijim društvima, da su stvarale i stvaraju djela prepoznata u cijelom svijetu, i tako doprinosile oblikovanju globalne historije i kulture. Posebno mi je drago što i ja kroz rad na knjizi saznajem koliko su bitne njihove uloge, što istražujem o njihovim životima, i što na jedinstven način oblikuju i moj pogled na život. Također mi je beskrajno drago što smo uvrstile Jevrejke čije su porodice bile porijeklom iz Španije odakle su donijele jednu posebnu kulturu. O ovim ženama se jako malo zna i njihova je priča izbrisana tokom Drugog svjetskog rata. Naravno, nisu Jevrejke jedine žene koje su izbrisane iz historije – to je slučaj i sa mnogim drugim ženama.
Stoga se mi trudimo da što više istražimo, zapišemo, i da kontaktiramo što više ljudi. To je vjerovatno najzanimljiviji dio, ali i najizazovniji, obzirom da je jako teško doći do podataka. U ovom procesu smo kontaktirale pogrebna društva, ustanove na kojima su žene studirale, ljude na Facebooku koji se prezivaju kao neke od žena, nadajući se da su im rođaci i rođake. Moram priznati da mi je ovo najzahtjevniji dio, obzirom da mi jako teško pada kada ljudi nisu zainteresirani da pomognu, no srećom, tih situacija nema previše. Ono što me zaista usrećuje jeste što, osim naših sjajnih ilustratorica i lektorice Branke Gaković, imamo divna iskustva i sa ljudima kojima se obraćamo, a to nam daje vjetar u leđa. Svakodnevno me oduševljavaju susretljivost i podrška ljudi koji nam se javljaju u inbox, ili me upoznaju, sretnu na ulici i kažu koliko im je drago što neko radi ovakvu stvar, i raduje me što sam dio jedne jako pozitivne priče.
Moj san je da ova knjiga bude u svakoj kući i u svakoj biblioteci, da je roditelji čitaju svojoj djeci, ali i da sami pronalaze inspiraciju čitajući o sjajnim ženama BiH.