Spisateljica Asja Bakić iz Tuzle, koja živi i radi u Zagrebu, autorica je predgovora za knjigu #ŽeneBiH. Asja je diplomirala bosanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Autorica je zbirke pjesama Može i kaktus, samo neka bode (Aora, 2009.) te zbirke kratkih priča Mars (Sandorf, 2015.). Piše blog U carstvu melanholije. Jedna je od pokretačica i urednica portala Muf (2014. – 2018.). Proglašena je jednim od deset novih književnih glasova Europe za 2017. godinu. Mars početkom iduće godine izlazi u engleskom prijevodu kod nakladničke kuće Feminist Press iz New Yorka. Radi na novoj knjizi priča Sladostrašće. Trenutno piše za hrvatski tjednik Express. U nastavku pročitajte kratki razgovor sa Asjom.
Kakva je bila tvoja reakcija kada smo te pozvale da napišeš predgovor za knjigu #ŽeneBiH, i zašto si pristala?
Jednostavno, nije bilo nikakvog razloga da angažman odbijem: feministkinja sam, stalo mi je da žene znaju da nisu same na svijetu i da borba za emancipaciju u Bosni i Hercegovini nije počela jučer. Biografije drugih žena naša su autobiografija. Bila sam, dakle, ushićena što ovakav projekt postoji, što ste ozbiljno radile na tome da javnost čuje za žene koje su izgradile društvo i ostavile neizbrisiv trag koji ne smije postati nevidljiv i zaboravljen.
Zašto je, po tebi, inicijativa #ŽeneBiH bitna? U čemu se ona poklapa sa tvojim interesima, i onim što podržavaš, o čemu pišeš, na što nastojiš upozoriti?
Dolazi nova generacija umjetnica, znanstvenica, političarki koja odrasta u devastiranom bosanskohercegovačkom društvu koje namjerno odgaja stranačke aparatčike i submisivne žene. Poslušna žena najbolja je suradnica nacionalističke dogme: ona je tu da osnaži poziciju muškog autoriteta, da rađa i odgaja buduće generacije ratnika i poduzetnika, da utješi slabiće i nasilnike, da opravda hegemonijsko nasilje nad manjinama, pa tako i nad drugim ženama. Jaka doza feminističke kritike neophodna je svakom društvu.
Da bi žene osnažile druge ljude, prvo moraju osnažiti sebe, a to ne mogu napraviti ne poznajući kulturu u kojoj su odrasle, ne poznajući kontekst u kojem uče i žive, i na kraju krajeva, rađaju djecu.Umjetnice koje su mi prethodile važne su mi jer se moje ideje, kako književne, tako i feminističke – naslanjaju na ono što su pisale i radile one. Želim da i buduće generacije budu svjesne kontinuiteta feminističkog naslijeđa i socijalističke borbe, da budu svjesne mogućnosti boljeg života u kojem neće biti prinuđene spuštati glavu i dizati guzicu da bi preživjele.
Životne priče dosta žena iz knjige #ŽeneBiH su povezane sa susjednim zemljama. I sama već dugo živiš i radiš u Zagrebu. Koliko je u tom smislu bitno i indikativno da naslijeđe žena s ovih prostora posmatramo transnacionalno i da ga kao takvim i nastojimo očuvati?
Pogrešno je o kulturi danas razmišljati nacionalno, pogotovo na Balkanu: knjige, filmovi i studije imaju smisla samo ako sažimaju kompleksne ideje i prenose ljudima nešto od te širine. Ukoliko kultura ima zadatak da banalizira, da uveličava i preuveličava, i daje lažnu sliku neke zajednice, onda govorimo o propagandi koja nema istu definiciju kao kultura. Nasilno izoliranje jedne kulture od drugih s kojima dijeli iste ideje i povijest, nužno je osiromašuje. Hrvatska je, na primjer, do te mjere fokusirana na nacionalizirano poimanje kulture, da svako ime koje u nju dolazi sa strane ili svojata ili u potpunosti odbacuje. Odatle dolaze smiješne rasprave o tome „čiji su“ Nikola Tesla, Ivo Andrić ili Meša Selimović, jer Hrvati, na primjer, ne žele da im krunski dragulj znanosti bude Srbin, a Srbi pak ne žele da im najveće ime književnosti bude Bosanac ili, nedobog, musliman. Bosna je po tom pitanju bitno drugačija jer uvijek izvozi vlastita imena kao tuđi kulturni kapital. Mislim da je moje iskustvo odličan primjer toga koliko su bilo kakve podjele i svojatanja smiješna. Nastupala sam na Malti gdje je nepoznata žena u WC-u pohvalila moju „hrvatsku“ poeziju i rekla: „Znaš li da će sad čitati i neka bosanska pjesnikinja?“ Rekla sam joj: „Znam, to sam ja.“ Nije joj bilo jasno kako mogu istovremeno pripadati i hrvatskom i bosanskom književnom korpusu. Svaki put na takve nedoumice odgovorim: „Ma, Bosanci, Srbi, Hrvati – to vam je jedno te isto.“ Nacionalizam je nasilna politička intervencija kojoj u kulturi nema mjesta. Žene, doduše, najčešće nitko ne svojata jer su nacionalistima manje važne.
Ko su žene iz BiH koje tebe inspiriraju, čija postignuća pamtiš, koje bi istaknula kao žene za koje trebamo znati? I da li bi možda izdvojila neke žene iz knjige #ŽeneBiH koje su za tebe značajne?
Ne bih izdvojila nijednu jer su sve jednako važne. Moj odgovor bi na kraju odražavao više moje interese i subjektivne simpatije nego što bi bio pokazatelj nečije objektivne vrijednosti. Svi znamo da je 50 žena, koliko ste ih na kraju uvrstile u knjigu, mali broj i da treba raditi na tome da bude što više publikacija, rasprava, da budemo što inkluzivnije, ali za takav je pothvat potrebno puno vremena i novca. Nadam se da će ga biti.
Kao aktivistkinji i feministkinji, koja godinama javno djeluje, sigurno si se susrela sa marginalizacijom ženskih postignuća. Šta možemo uraditi da to spriječimo, odnosno da unaprijedimo vidljivost žena i ženskih postignuća? I kao dodatak ovome pitanju, šta možemo uraditi da u vezi toga što se i danas, toliko godina nakon što su žene izborile svoja prava, ponovo moramo boriti za iste stvari?
Prije svega, treba novac poreznih obveznika ulagati u emancipaciju. Žene moraju biti ekonomski neovisne da bi mogle stvarati. Ukoliko svoje živote potroše na muški „genij“ i na neplaćen kućni rad, žene je lako proglasiti irelevantnim i politički ih majorizirati u kulturi i umjetnosti. Da bi bile vidljive, treba im dopustiti da se pokažu, to znači – davati im jednak prostor u medijima, književnim publikacijama, znanstvenim časopisima, u popularnoj kulturi. Nejednakost nije prirodna. Sva ta piskarala koja propagiraju nejednakost lažima da žena nema i da ih zato ne uvrštavaju u antologije, magazine, ne zovu ih na televiziju, treba poklopiti istinom, a to ne možemo uraditi ako su sva sredstva javnog informiranja u njihovim rukama, zajedno s parama kojima plaćaju žensku šutnju. Treba nam više odgovornih ljudi na pozicijama odlučivanja, dakle, više emancipiranih muškaraca i žena, manje iskompleksiranih i indoktriniranih ljudi koji u svemu vide samo vlastite interese.