Sabina Cvjetković se bavi animacijom, te grafičkim i pattern dizajnom, a rođena je u Mostaru. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje trenutno pohađa master studij iz grafičkog dizajna. Prvi kratki autorski animirani film Crazy Dance, koji je režirala sa suprugom Zdravkom Cvjetkovićem, premijeru je doživio na 15. Sarajevo Film Festivalu, a kasnije je prikazan na nekoliko svjetskih festivala filma i animacije. Nakon višegodišnjeg rada u animacijskoj produkciji u BiH i rada na nekoliko kratkih i jednom dugometražnom animiranom filmu, preselila se u Dubai, gdje je radila na dizajnu i animacijama za Augmented Reality i Virtual Reality aplikacije. U Dubaiju se zaljubila u pattern dizajn i završila britansku online školu The Art and Business of Surface Pattern Design. Ovom temom se bavi i u svom master radu koji uključuje i radionice pattern dizajna. Živi u Sarajevu, gdje radi kao freelancerka. Za knjigu #ŽeneBiH Sabina je ilustrirala Azru Begić, historičarku umjetnosti, kustosicu, likovnu kritičarku i muzejsku savjetnicu Umjetničke galerije BiH, koja je preminula u aprilu 2017. godine.
Da li si znala za Azru Begić prije nego što smo te kontaktirale?
Čula sam za Azru, ali, iskreno, nisam znala previše o njoj. Kada sam počela raditi na ilustraciji istražila sam je malo više, iako na internetu nisam uspjela naći puno materijala – samo nekoliko videa i tekstova.
Možeš li opisati proces ilustriranja? Da li si odmah imala viziju kako da je prikažeš? Da li si imala neke poteškoće u procesu?
Moj proces rada obično obuhvata istraživanje i pronalaženje referenci, skiciranje, pa tek onda finalni rad. Bila sam sretna kada sam vidjela da mi je dodijeljena Azra Begić, ne samo zbog toga ko je bila, nego zbog toga što je fizički jako zanimljiva. Karakteristična crna kosa i bob frizura, šminka, oštrije crte lica, veliki kapci – to su bili neki detalji koji su mi Azru učinili još interesantnijom. Nisam imala puno slika, ali bila je jedna crno-bijela fotografija koja bi se najčešće pojavljivala kada bih tražila informacije o njoj, fotografija na kojoj Azra nosi tamnu haljinu sa svijetlim cvjetovima. Ta haljina mi je bila inspiracija za motive cvijeća koje sam koristila u pozadini kao i na njenoj haljini na ilustraciji.
Šta si naučila o Azri? Da li te je inspirisala neka zanimljiva informacija o njoj?
Bilo mi je posebno drago kada sam saznala da je poznavala mog rahmetli dedu, Mustafu Pezu, umjetnika čija se slika nalazi u Umjetničkoj galeriji BiH u kojoj je Azra provela skoro čitav svoj radni vijek. Moj dedo nas je, nažalost, napustio jako mlad, kada je meni bilo tek nekoliko godina i eto – ispada da ga je žena koju sam ilustrovala poznavala duže od mene. Iz tog razloga mi je posebno drago što mi je dodijeljena baš Azra. Kao što moja tetka kaže – ništa nije slučajno.
Ono osnovno što mislim da bi ljudi trebali da znaju o Azri je da je kao kustosica i historičarka umjetnosti uradila mnogo za historiju umjetnosti ovih prostora. Ima jedan divan opis Mirka Marjanovića, koji kaže da je Azra bila pjesnikinja u likovnoj kritici i da su njene likovne kritike prvorazredna literatura.
Da li si u ovoj ilustraciji napravila nešto što do sada nisi?
Kako sam nedavno počela detaljnije istraživati pattern dizajn, tako sam počela i eksperimentisati sa tehnikama, kombinirajući crtež i naslikanu teksturu sa digitalnom manipulacijom. Na taj način već neko vrijeme tretiram svoje patterne/šare koje apliciram na određene proizvode, ali ovo je prvi put da na taj način pristupim jednom portretu. Moram priznati da mi je bilo jako zanimljivo.
Ko je/su žena/žene iz BiH koja/e tebe najviše inspiriše/u i koju/e cijeniš?
Da budem iskrena, najviše me inspirišu žene koje me okružuju. To su velike i snažne ličnosti od kojih učim svakog dana, kojima se divim i s kojima rado provodim vrijeme. To su moja mama, tetka, rodica, svekrva, prijateljica… To su moji heroji. Možda se baš jedna od ovih žena koje sam nabrojala sutra nađe u drugom izdanju vaše knjige. Ove divne žene o kojima pišete i koje ilustrujemo imaju ili su imale iste takve uloge. One su mame, nene, daidžinice, tetke, i divno je sto ćemo ih na ovaj način bolje upoznati i vidjeti po čemu su još posebne. Ja nemam ideale, ali sam svakodnevno inspirisana raznim ljudima i stvarima. Trudim se i radim na tome da budem pozitivna jer vjerujem da se energija brzo širi i da utiče na mnoge stvari u životu. Posebno mi je draga izreka jednog američkog pisca, Napoleon Hilla, koja kaže: „Biti inspirisan je super, ali inspirisati je nevjerovatno!“.
Kako bi opisala vlastiti stil i šta je to na što si fokusirana u svojoj ilustraciji?
Uvijek su me privlačili umjetnici/e koji/e prave smione poteze sa pastoznim nanosima boja i umjetnici/e koji/e koriste kolaž tehniku i stvaraju posebne teksture na svojim djelima. Poznati umjetnici koji me najviše inspirišu su Henri Matisse i ilustratorica Debbie Powell i to je stil kojem težim. Tekstura je nešto čemu pridajem veliku pažnju u svome radu jer mislim da djelu daje posebnu draž i toplinu. Obično teksture pravim sama, služeći se raznim spužvama, valjcima, četkama, a nekad posluži i povrće 🙂 Najdraži su mi zemljani tonovi, a palete boja obično pravim od svojih fotografija koje napravim u prirodi, mada tu nema pravila jer volim da eksperimentišem i sa bojom.
Sabinine radove pogledajte na njenim profilima na platformama Instagram, Behance i Society6. Animacijske radove Sabine i njenog supruga Zdravka pogledajte ovdje.