Selma Karadža je ilustratorica i freelancerica iz Bugojna/Sarajeva, sa trenutnom adresom u Rigi (Latvija). Više od deset godina karijere izgradila je u komunikacijama i marketingu, radeći kao content developer, brand strategist i copywriter. Profesionalni zaokret napravila je prije nešto više od godinu dana, kada se odlučila ozbiljnije posvetiti svojim dotadašnjim hobijima – ilustraciji i pisanju. Trenutno radi na prvom autorskom scenariju za dugometražni animirani film, za koji samostalno razvija likove, okruženje i vizuelni identitet. Za knjigu #ŽeneBiH, Selma je ilustrirala partizanku Mariju Bursać, prvu ženu koja je proglašena Narodnim herojem Jugoslavije.
Da li si znala ko je Marija Bursać prije nego što smo te kontaktirale da je ilustriraš?
Naravno! Imala sam zadovoljstvo da ste mi predložile da uradim ilustraciju Marije Bursać, narodne heroine koja je uvijek bila avatar za pjesmicu “Haj nek’ se čuje, čuje/Haj’ nek’ se zna/da je mlada partizanka bombe bacala!” Mi koji/e smo na neki način okrznuti/e bivšom nam socijalističkom državom imamo u glavi neka imena koja su sačinjavala “must” općeg znanja kroz koje se slavio sistem. Danas, kada je sistem iza nas, pravimo selekciju da slavimo individue – pa tako i Mladu partizanku, a zapravo iznimno jaku i hrabru ženu, Mariju Bursać.
Možeš li opisati svoj proces ilustriranja Marije? Da li si odmah imala viziju kako da je prikažeš? Da li si naišla na neke poteškoće?
Mislim da je moja prva reakcija bila ograničena nekom ozbiljnošću koja se rodila iz mog trenutnog životnog okruženja, te nisam imala jasnu viziju odmah u početku. Ipak, čim sam posegnula za svojom inspiracijom, koja u mom slučaju najčešće obitava u skrivenim ćoškovima mojih uspomena, naročito onih iz djetinjstva, slika se rodila sama, kao što to obično bude – samo odjednom jasno vidite vizuelnu priču kako se odmotava, zamotava i razvija u nekom imaginarnom inkubatoru. Kada krenete da crtate, zapravo rađate tu ideju. Ja inače crtam “ženske” crteže, ali više se bavim unutarnjim stanjima koja pretačem u vizuelne priče. Zadatak da nacrtam nešto što nije moja priča i baš tako je napravim mojom bio je vrlo izazovan, na vrlo inspirativan način.
Šta si naučila o Mariji? Da li te je inspirirala neka zanimljiva informacija o njoj?
Marija Bursać je poslije sebe nastavila živjeti kao utjelovljenje ženske posvećenosti nečemu što u generalnoj svijesti i nisu baš ženske kategorije – slobodi i borbi, ali u ratnim uslovima, nakićena puškom i bombama. Žene uz koje smo rasle mi koje smo proživjele rat ’90-ih su također bile ratnice. Mislim da je svaka žena ratnica, jer mi znamo, svaka za sebe i između sebe, borbe koje vodimo svakog dana. I u razvijenim društvima je tako, a pogotovo u društvima kao što je bosanskohercegovačko. Mislim (a ovo je možda jedno nepopularno mišljenje) da svaka žena tu svoju nadrealnu snagu vuče iz svoje poetičnosti, svoje senzibilnosti i mogućnosti da idealizira van granica normalnog. Često to vidimo u ljubavnim vezama, u odnosima majki prema djeci, u izlasku žena na desetine puta iz naizgled bezizlaznih životnih situacija i njihovoj uvijek novoj snazi i vjeri da će biti bolje, da se može ispočetka, da ništa nije uzalud. Marija se u ovom kontekstu za mene spojila sa univerzalnom Ženom, i iz avatara narodnog herojstva postala nasmijana heroina idealizma, lice toliko mnogo žena koje poznajem.
Mariju Bursać pronašla sam u svojoj historiji, ilustrirala sam ju inspirisana svojom i našom sadašnjošću, s nadom da će promijeniti budućnost nekoj novoj djevojčici. Divno mi je bilo to kako se na mnogo mjesta spominje njen smijeh, inspirativno je bilo kako se vraćala na ratište nakon ranjavanja, a nadrealne su priče o tome da je pjevala na samrti na nosilima. Ovo posljednje joj je u mojoj mašti dalo titulu vile, i ne mogu da se otmem dojmu nje kao neke Grozdane koja se kikoće kroz šume oko Drvara, niti mislim da ću ikada proći tim putem, a da neću pomisliti da negdje kroz šumu leluja duh te snažne mlade žene koja je, kao i brojne druge, dala život za ideale.
Da li si u ovoj ilustraciji napravila nešto što do sada nisi, u tehničkom ili stilskom smislu?
Zapravo i ne. Zanimljivo je da imam jednu seriju ilustracija u crvenoj, crnoj i bijeloj boji, tako da mi je bilo drago ponovo raditi u toj paleti boja, a kako inače pokušavam “ispisati” priče na svojim crtežima, mislim da sam to pokušala uraditi i ovdje… Nadam se da sam uspjela!
Ko je/su žena/e iz BiH koja/e tebe najviše inspirira/ju i koju/e cijeniš?
Ja zaista pokušavam naći inspiraciju u svakoj ženi čiji podvig uspijem doživjeti ili biti informisana o njemu. Zaista ne mogu izdvojiti neko posebno ime, jer ne mogu više da se divim naučnici ili političarki nego što se divim nani/baki koja je poslala petero djece na fakultete zarađujući prodavanjem sira na pijaci. Svaki dan u životu svake žene ima nešto što neku drugu može inspirisati ili da nešto u svome životu promijeni, ili da shvati da i ona može živjeti život o kakvom mašta, a ako ne to, onda barem da ustraje u kretanju ka tome životu. Mi ne smijemo zavidjeti jedne drugima, niti podmetati noge; cijenim žene koje otvorenih srca grle i podržavaju druge žene, i žene koje su zahvalne da ima onih koje dokazuju da mi nismo nikakav slabiji spol. Evo, ako već moram, mnogo cijenim Mashu, Hatidžu i Amilu koje su pored ispunjenih profesionalnih života sa tri lokacije u Evropi pokrenule ovaj projekt da bi usmjerile reflektore na žene koje su se probile kroz prašnjave kordone patrijarhalnog društva i napravile velike i veće stvari. Jer su tako zapravo bacile svjetlo na ono najvažnije: ženu i njenu sposobnost i snagu, i to je glavna slika koja je sastavljena od svih ovih imena o kojima će se pisati u knjizi #ŽeneBiH.
Kako bi opisala vlastiti stil i na šta si fokusirana u svojoj ilustraciji?
Moj stil generalno jesu vizuelne priče koje pričam/crtam kroz svoj projekt Selmaurion, i najsretnija sam kada mi se neko javi i spomene riječ “priča” kada govori o mojim crtežima. Meni je to znak da radim dobar posao prenošenja ideja na papir, znači da sam konačno našla srednju vrijednost između moje ljubavi ka pisanju/namaštavanju, i sinestezije kojom vizualiziram osjećaje i zvukove. Jako često se bavim ženama i ženskim, i presretna sam da sam dobila priliku da dam doprinos projektu #ŽeneBiH, a još sretnija da sam upravo svojim stilom mogla da ispričam priču narodne heroine, vile iz drvarskih šuma, Marije Bursać.
Selmine radove možete pogledati na njenim profilima na Facebookui na Instagramu.