Čitajući knjigu #ŽeneBiH zamišljam mnoge ženske sudbine koje su ovdje pretočene u riječi kao pokušaj da se lica i djela izvuku iz zaborava. Zaborav je ono što definiše ovo društvo u njegovom totalu, ali i na mikronivoima. Da li knjige mogu išta izbaviti iz ćutljivih usta zaborava? Sigurno je da mogu, i ova ilustrovana monografija izuzetnih bh. žena, onih koje su bile pionirke u svojim djelatnostima, to jasno dokazuje od samog početka kada uranjamo u jedan nestali svijet na prijelazu dva vijeka.
Jedna od stvari koje nanovo otkrivam je blagorodni karakter multietničkih društava, kakvo je Austo-Ugarska monarhija bila (uz sve svoje mane), jer zahvaljujući tome ova knjiga ima kosmopolitski karakter, budući da su žene zastupljene u njoj porijeklom iz raznih dijelova te velike imperije. Ne treba zaboraviti ni sličan uticaj Otomanske imperije na našu kulturnu istoriju, jer značajan dio ove knjige zauzimaju žene Jevrejke sefardskog porijekla. Isto se može navesti i za socijalističku Jugoslaviju.
Druga stvar je da su skoro sve, ili barem većina od portretiranih žena, zagovarale emancipatorske, feminističke, ljevičarske, socijalističke i komunističke ideje, bez kojih teško da bi postigle ono što saznajemo iz svakog teksta o njima. Sve to djeluje poprilično fascinantno i pomalo kao iz nekog drugog, boljeg svijeta, toliko udaljenog od ovog našeg doba tranzicije i potpunog povratka u goru prošlost.
Ova knjiga je i svjedok da nisu samo prošla vremena uvijek bolja, nego da svako vrijeme ima svoje heroine, pa tako i ovo naše koje klizi u duboku regresiju civilizacijskih vrijednosti. U noći se uvijek bolje uočava svjetlost, da slobodno parafraziram naslov dokumentarnog filma Jasmile Žbanić, koja je jedna od heroina našeg doba. Dobra strana ove knjige je i to što se ona ne bavi samo mrtvim, neprikosnovenim autoritetima, nego obraća pažnju i na naše suvremenice, izuzetne žene.
Nemoguće se oteti utisku kako su biografski tekstovi kao minijaturne priče, u kojima na malom prostoru možemo vidjeti toliko potresnih ljudskih sudbina; svjedočiti o snazi žene u nacističkom logoru, o borbi protiv nacista i njihovih saradnika; ili o najvažnijoj borbi za dostojanstvo, ravnopravnost žene u patrijarhalnom društvu; za što svakako možemo zahvaliti autoricama knjige #ŽeneBiH– Mashi Durkalić, Amili Hrustić Batovanji i Hatidži Gušić –i svim ilustratoricama koje su doprinijele vrijednosti ove knjige, u kojoj dominiraju crvena i crna kao revolucionarne boje.
Knjiga je pisana jasnim, preciznim stilom i jezikom, ali nigdje ne pada u pojednostavljivanja, niti je pisana da podilazi publici. Njen sadržaj je na mnogim mjestima zaista potresan i snažan, što nije nešto što privlači površnu masovnu publiku. Pionirska, feministička vrijednost ove knjige je sasvim jasna, ali i njena edukativnost, elokventnost, ili historičnost, u kojoj je prikazana jedinstvena ljudska sudbina žena, koje su se borile na pravoj strani historije, a to je ona antifašistička. Čitati #ŽeneBiHznači čitati našu prošlost, sadašnjost i nadati se da će mnoge mlade žene prevazići sjajne uzore iz ove knjige.
Autor recenzije: Faruk Šehić
Ovog književnika iz Bihaća, koji živi i radi u Sarajevu, književni kritičari smatraju glasom tzv. pregažene generacije pisaca rođenih sedamdesetih godina 20. vijeka. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije nagrada “Meša Selimović” za roman Knjiga o Uni za najbolju knjigu objavljenu na području Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore u 2011. godini, i nagrada European Prize for Literature za isti roman 2013. godine. Njegove knjige su prevedene na 12 svjetskih jezika i objavljene u 15 zemalja.