Došlo je vrijeme da objavimo i posljednju od tri recenzije knjige #ŽeneBiH, čija je autorica novinarka i blogerica Hana Kazazović. Nadamo se da ćete i sami/e iskoristiti priliku da vlastitu recenziju knjige ostavite na našem Goodreads profilu.
Hana Kazazović je rođena u Zenici, gdje danas radi i živi. Potkraj prve decenije dvijehiljaditih i ekspanzije blogerskih platformi u BiH, profilirala se kao blogerica koja je pisala pod pseudonimom, a potom je 2009. godine pokrenula blog Cyber Bosanka pod svojim imenom. Od tada do danas, Cyber Bosanka je jedan od najčitanijih blogova u BiH.
Uživajte u čitanju, a svakako vas pozivamo i da nam pošaljete svoje komentare o knjizi!
***
Kada su u martu 2018. godine Amila, Masha i Hatidža pokrenule projekat #ŽeneBiH na društvenim mrežama, želeći da na svoj način daju doprinos mjesecu obilježavanja ženske historije, a ujedno i odaju počast ženama Bosne i Hercegovine, bila sam među onima koji su od početka bili oduševljeni idejom i izvedbom. Ideja mi se dopala jer sam odmah vidjela da je tako nešto potrebno. Nisam znala mnogo o tim ženama – za neke čak nisam ni čula do tada, ali i onako kratke biografije, koje su dijelile na društvenim mrežama, bile su dovoljne da shvatim koliko je nepravedno što o njima ne znamo više.
Kada su autorice odlučile svoj rad krunisati knjigom i istu finansirati upravo podrškom zainteresiranih čitalaca i čitateljki – crowdfundingom, bila sam sigurna da će potrebni novac skupiti veoma brzo. Mnogi su u njihovom projektu prepoznali upravo ono što ih je vodilo od početka – entuzijazam i želja da se ispravi nepravda prema ženama koje su svojim radom i životima utjecale na sve nas danas.
Nekoliko osjećaja me pratilo tokom čitanja biografija odabranih žena. Oduševljavala me hrabrost i upornost, a istovremeno je u meni rasla ljutnja zbog toga što su toliko skrajnute i što jedva za njih znamo. Tek kada iščitate sve što su postizale, i sa kakvim su se problemima suočavale, postanete svjesni veličine njihovih borbi. Upravo zato zaslužuju da ih upoznamo i da nam njihovi životi i djela budu inspiracija.
Tokom čitanja pao mi je na pamet “stakleni plafon” – izraz kojim se opisuje nemogućnost žena i drugih manjina da u poslovnoj hijerarhiji napreduju do najviših rukovodećih pozicija, bez obzira na njihove kvalifikacije i dostignuća. Mnoge žene iz ove knjige svojevremeno su probijale te staklene plafone, a neke to rade i danas.
Knjiga #ŽeneBiH važna je da spoznamo koliko toga je već urađeno i šta je sve moguće napraviti. Stakleni plafoni su zbog neznanja ponovo zastakljeni, pa nije ni čudo da danas u Bosni i Hercegovini neke stvari moramo raditi ponovo.
Koliko je važno znati da je nešto moguće i da je nekome to već uspjelo možemo vidjeti i na primjeru Rogera Bannistera, prvog čovjeka koji je jednu milju pretrčao za manje od 4 minute. Do te 1954. godine to niko nije uspio, a nakon njega to su učinili mnogi, jer su postali svjesni da je to moguće. Nama to mogu biti žene iz ove knjige – nauk šta su sve postigle; da nastavimo slijediti puteve koje su one već prokrčile.
Ono što mi je takođe bilo zanimljivo jesu biografije žena koje su se školovale zahvaljujući dobroj volji ili naprednim shvatanjima svojih roditelja. Podsjetilo me na mog djeda koji je svoju žensku djecu pedesetih godina slao na školovanje uz komentar da “ženska djeca trebaju školu da bi mogla biti samostalno sposobna za život, dok muškarci mogu i kopati ako zatreba, jači su”.
Slična razmišljanja su imali i roditelji sestara Bergman, Mice Todorović ili Ševale Zildžić-Iblizović. Nisu imali ništa protiv njihovog školovanja ili su ih dovozili u školu uprkos tome što je okolina bila protiv. Pokazuje nam to koliko je važna podrška i sredina u kojoj rastemo i kako uz pravo ohrabrenje možemo srušiti bilo kakve prepreke, a posebno one satkane od predrasuda i neznanja.
Na kraju se moram osvrnuti i na autorice i izdavanje ove knjige. Mjesecima smo pratili njihov rad na knjizi i često su se čule kritike zbog toga što ovaj veliki poduhvat one rade volonterski i samoinicijativno, a značaj mu je takav da bi trebalo da iza njega stoje institucije BiH. Međutim, meni je drago da je to upravo tako, jer samo na ovaj način ova knjiga može ostati neukaljana bilo kakvim crnilom koje je karakteristično za vrijeme u kojem živimo. Samo na ovaj način je bilo moguće birati žene po djelima koje su napravile, iako smo svi svjesni da bi trebalo da je ovo samo početak, i da postoji mnogo više od 50 žena koje vrijedi upoznati i znati u BiH. Osim toga, upravo radeći na ovaj način, autorice nastavljaju niz fantastičnih, hrabrih, sposobnih i velikih žena ove zemlje. Njihov entuzijazam je jednak entuzijazmu onih koje su odlučile sačuvati od zaborava, a njihova upornost i znanje koje su uložile u cijeli projekat upravo su isklijali iz sjemenja koje su u ovoj zemlji davno posijale žene kao što su Staka Skenderova ili Miss Irby.
Nadam se da će što više djevojčica, djevojaka i žena Bosne i Hercegovine dobiti priliku da čita knjigu #ŽeneBiH i pronaći u njoj inspiraciju za sebe: da nauče i shvate koliko možemo samo ako znamo da je nešto moguće. A za takvo saznanje je ova knjiga odlična polazna tačka. Na nama je kako ćemo je shvatiti i kako ćemo to dalje iskoristiti.
***